Vratila sam se.

petak, 11.02.2011.

Napravila sam fejsbuk. Sramim se jer je to zadnje što mi je trebalo. Razlozi jesu patetični, ali su razlozi. Većinom je to što je to jedini način komunikacije s nekim osobama. No imam osjećaj da je otad sve otišlo k vragu i baš mi to nije trebalo. Ne mogu sada deaktivirati jer sam se navukla, čime se nimalo ne ponosim. I znala sam da će tako biti, ne razumijem zašto sam se dala nagovoriti na takvo što. I žalosno je što će to uskoro postati doslovno jedini način komunikacije. Ja bih rado ono vrijeme kada su djeca bila vani umjesto provodila vrijeme ispred kompjutera i radila bespotrebne stvari (većinom). Ne želim ni znati kako će svijet izgledati za 10 godina. Lame.




Ljudi mi idu na živce. Da, asocijalna sam, pa neka sam. U osnovnoj sam pa se ne mora nitko čuditi, možda ima nade da se u srednjoj to promijeni. Svima ionako služim kada se trebaju nekome izjadati. A ne dao Bog da ja imam problem, onda nikoga nema. Ne trebam nikoga, mogu sama, ali lijepo je znati da će netko saslušati. Ili makar cijeniti što se trudim oko njih jer se, vjerujte, trudim.
Voljela bih na makar jedan dan da je sunce, da sam blizu nekog vodopada-ponesem mp4, fotoaparat, Baudelairove pjesme. I to bi za mene bio savršen dan. Bez kompjutera, bez virtualnog svijeta. Bez ljudi općenito jer me umaraju. I ne interesira me tuđe mišljene o tome. Kthnxbai~

| 22:44 | Komentari (41) | On/Off | Print | # |

Ovdje povlačim crtu i pesimizmu je došao kraj. I razvodnjeni osmijeh kao pokazatelj toga brišem. Više me za površna i glupa mišljenja uopće nije briga. I znam da to uvijek tako bude, malo optimizam pa opet neka tuga, ali to je normalno; dobro je dok nije pesimizam. Pesimizam je odraz isključivo naše lijenosti. Zanemarimo sve što imamo a da je dovoljno za sreću i jednostavno dignemo ruke od svega. Pustimo da naš život prolazi dok mi samo stojimo, ali uzaludno je stajati. Problemi se neće riješiti sami od sebe. I zato ih trebamo pokušati riješiti, pa ako ide-ide, a ako ne ide-ne ide, ali život ide. I ne znam za vas, ali ja ne namjeravam stati. Sve se da riješiti i sve možemo prebroditi, a na nama je hoćemo li se zadržavati na mjestu gdje smo pali i živjeti u prošlosti. Moj savjet vam je da dok ste mladi da pokušate što više uživat. Naravno da postoje stvari koje će jako boljeti i to neko vrijeme, ali ništa nije nerješivo. I nemojte dozvoliti da vas nadvladaju pesimizam i praznina, to je ono najgore. Pokušajte se oduprijeti i raditi ono što vas usrećuje. Što vas volite i što vas ispunjava.
I, da! Sreća je uvijek tu negdje; možda ne baš na dohvat ruke, ali zasigurno je da ćete je naći ako samo zagrebete ispod površine.
I nemojte isključivo tražiti sreću pa se žaliti ako je ne nađete. Opustite se i naći ćete ju kada se najmanje nadate :)



-Being happy doesn't mean everything is perfect. It means you have decided to look beyond the imperfections.





Želim znati u čemu je problem k vragu
I svaki put kada sam se osjećala kao da me vaše riječi lome poput komadića razbijenog stakla. Svaki put kada sam pustila suzu zbog vas. Svaki put kada sam imala ispade. Sve je bilo zbog vas i sve poželim izbaciti iz sebe jednim vriskom. Da odjekuje. Da dođe do vas i da vas prolaze trnci dok slušate. I uvijek stara priča, znam. I sebi idem na kurac s tim. Proći će me uskoro [:

Nije onaj optimizam nestao, samo je prikriven. Jer je danas tako. I nemojte ono 'sve u svoje vrijeme' ili 'ne obaziri se' ili 'bit će dobro na kraju'... Sve ja znam. Zato i ne tražim savjete i komentare. Samo probajte razumjeti da se čovjek nakon što mu svi pokažu da nisu tu za njega i da je sada sam zapita 'pa k vragu jel' u meni probem!?'-u smislu moje ponašanje i to. ne stil i glazba kao što vječito bude.] Ma nemam ja taj talent za pisanje, nemam ono nešto što bi privuklo blogere da čitaju zainteresirano. Ne znam hoću li više pisati... ali znajte da neizmjerno cijenim savjete i sve. ...Samo želim neki unutarnji mir, po stoti put vec.

Ograničenost ljudskog uma je iscrpljujuća.


[ za mnoge od vas: ne komentirajte post. Pomogli ste i previše... znaju oni o kojima pričam a Ema posebno.] Oprostite što sam glupa.

I nakon nekog vremena - Već me prolazi ovo. Nemam ni suza ni živaca za njih više.
Svejedno je.





Vrijeme je za novu stranicu u životu. Sivi zidovi su obojeni u žuto. Turobni pogled je zamijenio osmijeh. Nervozu je zamijenila neobično lijepa opuštenost. Barem na neko vrijeme nokti neće biti izgriženi. Obavijena sam plaštom optimizma. Dugo se nisam ovako dobro osjećala. A znate što je najbolje od svega? To što nemam neki poseban razlog. Ja sam samo sretna što imam dom, krov nad glavom, obitelj, mogućnost obrazovanja, internet, a i ono najbitnije-zdrava sam. Postoje mnogi s teškim bolestima. Ja ne mogu ni zamisliti kako im je. Zahvalna sam. A zahvalna sam jer imam ono što mi treba. A kada imam ono što mi treba sam sretna. :)
Sada ću istaknuti nju. Osobu koja je velikim dijelom zaslužna za moj optimizam. Svojim lijepim riječima i pogledima na život mi je pomogla dosta. Iako sam znala i sama da će biti sve dobro, ponekad je to potrebno čuti od drugih, kao neki potporu. Ema draga, hvala ti. :* :) ( ali i svima drugima sam zahvalna naravno )
Bilo je bespotrebno hraniti se nekim iluzijama. Svjesna sam da iako je prijateljstvo jedna od ljudskih potreba, to ne ide na silu. Ako me oni ne žele prihvatiti (doduše nisu svi takvi, no većina), u redu je. Kome trebaju takvi u životu, uostalom? Meni sigurno ne. Bit će jednom dobro, da. To znam i sama. I čvrsto i dalje vjerujem u to. I to se neće promijeniti. Kada mi je Ema rekla da sam stvorena za optimista, to je dodatno podiglo moje raspoloženje. Lijepo je čuti to. Shvatila sam da sam dosada bila, pa moglo bi se i reći, neki pesimistični optimist. Ali shvatila sam da te pesimizam samo ukopava u neki očaj što može odvesti bilo gdje, a i u ono najgore. Možda zato što mnogi misle da je ono 'na kraju će biti dobro, samo ne prestaj vjerovati' isfurano i isforsirano i ne vjeruju u to, ni ne vide one sitnice u kojima se krije sreća. Ali nemojte prestati ponavljati tu rečenicu sebi i drugima, jer, ako dovoljno čvrsto vjerujete u to, i biti će tako :)
Nadam se da će dio ovog mog optimizma prijeći i na vas. A ako i ne prijeđe, dovoljno je zagrebati malo ispod površine nekih stvari. Pogledati duboko u svoju dušu, naći nešto što će vam izmamiti osmijeh na lice. Neka ne bude ništa veliko. Neka budu sitnice. Makar i samo zahvalni što imate mnogo toga što drugi nemaju. Uživajte, život nikoga ne čeka. Ostavite bolnu prošlost i sjećanja iza vas. Nastavite sa životom, jer vrijeme prebrzo prolazi da bismo živjeli u prošlosti. I nemojte pokušavati izbrisati prošlost, truditi se skroz ju zaboraviti. Ona je dio vas. Samo ju zakopajte negdje. I s osmijehom, samo dalje. Nije bitno kamo nova staza vodi. Isprobaj, ako ne ide, imaš i druge prilike. Samo ih iskoristi :) Živi za trenutak. Jer optimizam je i opstanak :)
Volim vas. Hvala vam na svemu. :*





Pitam se... Hoćete li ikada pogledati ispod površine? Hoćete li ikada vidjeti dalje od svoga nosa, dalje od mojih crnih hlača, marti/starki i neke nešminkerske majice? Dosad je to bilo podnošljivo jer sam se čak i mogla praviti da mi ne smeta. Uživala sam u fotografiji, glazbi i ostalome. Ali vječito sama. Svi kažu 'pusti ih da seru -.-', ali to njihovo 'sranje' postaje nepodnošljivo. Znam, znam. Nisu oni toga vrijedni, blabla... Naravno da nisu. Ali to ne znači da to mene neće pogoditi. I ne znači, jer me pogodilo. Da, imam virtualne prijatelje. Ponekad mi to dođe kao da imam zamišljene. Ne mogu pričati s njima, ne vidim ih, ne mogu ih ni zagrliti ni ništa... No, nadam se da ću ih jednom vidjeti. Ne, isključivo nadanje neće ništa promijeniti. Potrebno je vjerovati, a ja vjerujem. Vjerujem da će nakon ove kiše zablistati sunce. Vjerujem da će bijeli oblačići koji liče na ovčice, otjerati tmurne i sive oblake. I to je ono što me još drži na životu.

Naići će ta jedna osoba. I onda me gazite koliko hoćete, ali neće me biti briga.
Neću ni osjetiti. Samo ću se nasmiješiti. Jer će oni* oblačiči konačno biti tu.
Jer će me konačno netko upoznati. IZNUTRA. Jer ću biti sretna.
Jer će uz mene biti osoba koja će vidjeti dalje od mog stila i biti pravi prijatelj.

Samo za taj osjećaj.


Kvragu i sve. Ovaj osjećaj me pojeo.





-Imaš fejs?
-Ne.
-:O :O :O kako to?
-Gadi mi se.
-Zaš?!
-Dovoljno je otvoriti profil neke 12-ogodišnjakinje i shvatit ćeš.

Tako počinje razgovor s osobom s kojom se upoznajem. Taj čuveni 'fejs' je pokvario današnju djecu. Kvari cijeli svijet, ali budući da ste svi postali ovisnici, naravno da to nećete priznati. Možda se i varam, ali i dalje ćete ostati ovisnici. Da, više ni droga i alkohol nisu tolike ovisnosti poput interneta i fejsbuka. I ja sam stalno na internetu, ne poričem to. Ali ništa me nebi moglo iskvariti koliko ta stranica. Polugole slike, BoLlleeSsttAaAAnNN NNaAAChHhinnnNnNNN PiIiiSSaaAANjjJJJjaaAAAA (jebote kao razmažena djeca koje nisu naučili pisati -.-) i ostalo. Ne kažem da to nema i svojih dobrih strana. Tipa ako vam je to jedini kontakt s nekim osobama, ali mane 'fejsa' su daleko veće od te vrline, dakle sve dobre strane toga se pobiju tim lošima. Ja znam da ovim postom neću ništa postići, ali na kraju krajeva je ovo moja stranica gdje imam pravo pisati što hoću i neka svoja razmišljanja. A i internet nas je sve zatupio. Ne, ne izostavljam sebe, i mene je zatupio. Svjesna sam da ovo nisu vremena kao i prije kada si u ovim godinama mukotrpno radio, ali se onda barem nešto pošteno i naučilo. Nije bilo toga da se djeca ne mogu odvojiti od facebooka. Više su čitali knjige i ispunjavali slobodno vrijeme korisnim stvarima koje će ih naučiti nečemu dobrome, za razliku od ovoga danas. Blaženo to vrijeme. Generacije koje će slijediti... Možda njih čeka još i gore. Ne znam, ali znam samo da ja ostajem svoja bez obzira na okolinu i da ću se koliko toliko truditi da ne postanem ništa slično tome. Jer nisam jedna od 'attention whore' cura kao danas cure koje imaju i po 12, 13 godina. Što će vama pažnja silna? Imate je dovoljno i kod kuće, ako ne i previše. Polugole slike? Sramotite se samo time. Evo današnja slika cura s 'fejsa'- Slika: izbaci sise, napravi duckface (čitaj: facu ko patka. znate kak to danas ide, onak ih skupit retardirano.uglavnom), napiše na sliku 'priđi miii, priiiđi mi, nisam više klinka ;)' ili neki sličan «dubokoumni» tekst. A ima i dečkiju koji se također kurče, ali tu su cure puno gore. Ono što ja želim reći je da bez obzira imali facebook ili ne, ostanite svoji. Ne dajte da vas povuku u to 'facebook slut društvo'. Možda generacija i je otišla, da ne kažem, u kurac, ali ja se uvijek nadam da se možda jednom nešto promijeni. Možda i ne. Tko bi znao. Ali zato ja ostajem svoja. Zajebem taj FENS(y)buk i budem svoju djecu naučila da je bolje i govna kupit nego se navuć na takve stvari. :)

Please be my friend on the Facebook
Click accept, I’ll add your name to my list
You need me to be your friend on the Facebook
If you refuse, I’ll forget that you exist
Help me feel alive
Be friend five hundred and five.
Oh -.-





Zahvaljujem za podršku svima. Nije kao da sam sve riješila i to, nego sam pročitala jedan citat zbog kojeg sam promijenila mišljenje o svemu tome. možda vama i nije nešto, ali meni je otvorilo oči za puno stvari u životu.

«Being happy doesn't mean everything is perfect.It means you have decided to look beyond the imperfections.»

(ne vrijedi za svaku situaciju, ali globalno gledano vrijedi.)

Žalosno je što se danas ljudi drže toga da si manje vrijedan ako niste isti. i sada. jel nije smiješno? Pa svi smo različiti. Jesam li loša osoba ako nismo isti po vanjskome izgledu? ma. sve je to balkan.seljaci.


His brain is full of dirt,
That's why the guy's a jerk.






Nije bitno.

And there's always another point of view
A better way to do the things we do
And how can you know me,and I know you,if nothing is true?

Da, iskoristila si me dok je bilo potrebno. Odbacila me kao krpu, a ja ti se opet petljam u život.
To valjda one uspomene izviru iz mene pa sam glupa. I opet me lažu. I opet su dvolični.


Looks like you're two-faced like the rest.

Neda mi se pakirat činjenice u neke izokrenute metaforične polurečenice. Ne ide mi to.
Nastavi mirno jesti kikiriki, a ja ću i dalje glumit da je u redu. Krenit ću kući i uz slušalicama u ušima padat će polako suze.
Laješ po tom društvu, a već si dio njih. Živim u okolini gdje nasjednem na ona tužna lica pa glumim psihijatra dok me ne iskoriste za svoje emocionalno socijalne potrebe pa me ostave.
Ionako sam naivna. I ne, neću ti istrest sve u facu. Priča će opet krenuti u krug. Isplakat ću se pa shvatit da sam glupa. već mi je zlo od tih sranja.

Zauzet ću stav. Odjebat ću vas sve. Nećeš me zgazit opet kao malog kukca. Sad će mali kukac tebe nadmašit.

But it's different now
It's morning
And I can't face your smile

Jebemti, ne znam napisat ni rečenicu kak spada.

Spavat ću i poštedit vas muke.





Hm,nešto me uhvatilo da pišem o tom.o tome kako je svaka minuta dragocjena.kako nekad prolazim ulicama..I pogledam na sat..Vrijeme..tako brzo prošlo.okreneš se, i već je prošlo pola dana.pitam se uvijek jesam li dobro to vrijeme iskoristila.shvatila sam nešto..nije dobro uvijek se tako preispitivat jel nešto dobro radimo ili jesmo li pametno iskoristili vrijeme,i slično...treba se samo prepustit.i živjet iz dana u dan.ako nam je već toliko toga u ovom svijetu grozno,stvoriti svoi svijet.nešto svoje.mašta.snovi.radiš što voliš.umjetnost.sviranje.pjevanje.slikanje.što god..samo ono što voliš.što te ispunjava.i ne dai se smesti.nekako svi smo rađe u svom svijetu,bez obzira na činjenicu da smo svi povezani ovim velikim svijetom.ali kažu da je život lijep kad se živjeti zna .i mogu vam reć da se slažem.istina je.samo treba znati živjet.ne kao ja tražit smisao života.[nema mi smisla zašto smo stvoreni ak ćemo istom brzinom kojom smo stvoreni,nestat.uglavnom...].bolje je neke stvari samo pustit.samo pustit.da prođu.da odu.samo tratiš život ako se zamaraš za sitnice.dobro znam da je sitnica iako predstavlja nešto malo,širok pojam.dok je za nekog nešto sitnica,za druge je puno više.al ja mislim na one baš sitno sitne sitnice.ma..ovo vjerojatno ništa nema smisla al ajde :) .trudit ću se bit sretnija.ne znam kad će mi bit zadnji trenutci.inače ja sam skoro uvijek nasmijana , samo što se tako baš ne osjećam.ali u redu.trudit ću se.imam priliku bit sretna pa ju budem i iskoristila.a i ak ne na naibolji način...znam da sve će jednom proći.ali da prije nego sve prođe još mnogo mnogo puta ću i ja bit onako baš pravo i istinski sretna :) .svemu će jednom doć kraj.svi ćemo jednom zaklopiti oči i jednostavno otići.zauvijek.*.tj samo tijelo.ne i duša :) .zato je važno smijat se.puno.puno.iskoristit vrijeme.dragocjeno je.brzo prolazi.ne vrijedi žalit za prošlošću.živi u sadašnjosti.kreći dalje.kažu da poslie kiše dolazi sunce.duga.i dolazi.ali sami krojimo sreću.samo smo za nju odgovorni.i za to koliko će je bit.mnogi to ne shvaćaju.i da..kad vam se jedna vrata zatvore,druga se UVIJEK otvore.stoga ne gledaj u zatvorena vrata.iznova ti se pruža prilika.samo ju moraš vidjet.zavirit unutra.i naći ćeš ju :).

I otvarajuć sklapam oči
nekog novog sunca
taknut razbuktalom moći

[.ovo nisam ja napisala.i nema veze s postom.ali sam silno htjela tai dio objavit =) ]
.P.S.
.iskreno se nadam da se moja najdraža Fantica<3,girl of decadence i *Dreamer budu vratile.
.njima naiveći pozdrav.(:

zbogom *

Vratila sam se.

petak, 11.02.2011.

Napravila sam fejsbuk. Sramim se jer je to zadnje što mi je trebalo. Razlozi jesu patetični, ali su razlozi. Većinom je to što je to jedini način komunikacije s nekim osobama. No imam osjećaj da je otad sve otišlo k vragu i baš mi to nije trebalo. Ne mogu sada deaktivirati jer sam se navukla, čime se nimalo ne ponosim. I znala sam da će tako biti, ne razumijem zašto sam se dala nagovoriti na takvo što. I žalosno je što će to uskoro postati doslovno jedini način komunikacije. Ja bih rado ono vrijeme kada su djeca bila vani umjesto provodila vrijeme ispred kompjutera i radila bespotrebne stvari (većinom). Ne želim ni znati kako će svijet izgledati za 10 godina. Lame.




Ljudi mi idu na živce. Da, asocijalna sam, pa neka sam. U osnovnoj sam pa se ne mora nitko čuditi, možda ima nade da se u srednjoj to promijeni. Svima ionako služim kada se trebaju nekome izjadati. A ne dao Bog da ja imam problem, onda nikoga nema. Ne trebam nikoga, mogu sama, ali lijepo je znati da će netko saslušati. Ili makar cijeniti što se trudim oko njih jer se, vjerujte, trudim.
Voljela bih na makar jedan dan da je sunce, da sam blizu nekog vodopada-ponesem mp4, fotoaparat, Baudelairove pjesme. I to bi za mene bio savršen dan. Bez kompjutera, bez virtualnog svijeta. Bez ljudi općenito jer me umaraju. I ne interesira me tuđe mišljene o tome. Kthnxbai~

| 22:44 | Komentari (41) | On/Off | Print | # |

Ovdje povlačim crtu i pesimizmu je došao kraj. I razvodnjeni osmijeh kao pokazatelj toga brišem. Više me za površna i glupa mišljenja uopće nije briga. I znam da to uvijek tako bude, malo optimizam pa opet neka tuga, ali to je normalno; dobro je dok nije pesimizam. Pesimizam je odraz isključivo naše lijenosti. Zanemarimo sve što imamo a da je dovoljno za sreću i jednostavno dignemo ruke od svega. Pustimo da naš život prolazi dok mi samo stojimo, ali uzaludno je stajati. Problemi se neće riješiti sami od sebe. I zato ih trebamo pokušati riješiti, pa ako ide-ide, a ako ne ide-ne ide, ali život ide. I ne znam za vas, ali ja ne namjeravam stati. Sve se da riješiti i sve možemo prebroditi, a na nama je hoćemo li se zadržavati na mjestu gdje smo pali i živjeti u prošlosti. Moj savjet vam je da dok ste mladi da pokušate što više uživat. Naravno da postoje stvari koje će jako boljeti i to neko vrijeme, ali ništa nije nerješivo. I nemojte dozvoliti da vas nadvladaju pesimizam i praznina, to je ono najgore. Pokušajte se oduprijeti i raditi ono što vas usrećuje. Što vas volite i što vas ispunjava.
I, da! Sreća je uvijek tu negdje; možda ne baš na dohvat ruke, ali zasigurno je da ćete je naći ako samo zagrebete ispod površine.
I nemojte isključivo tražiti sreću pa se žaliti ako je ne nađete. Opustite se i naći ćete ju kada se najmanje nadate :)



-Being happy doesn't mean everything is perfect. It means you have decided to look beyond the imperfections.





Želim znati u čemu je problem k vragu
I svaki put kada sam se osjećala kao da me vaše riječi lome poput komadića razbijenog stakla. Svaki put kada sam pustila suzu zbog vas. Svaki put kada sam imala ispade. Sve je bilo zbog vas i sve poželim izbaciti iz sebe jednim vriskom. Da odjekuje. Da dođe do vas i da vas prolaze trnci dok slušate. I uvijek stara priča, znam. I sebi idem na kurac s tim. Proći će me uskoro [:

Nije onaj optimizam nestao, samo je prikriven. Jer je danas tako. I nemojte ono 'sve u svoje vrijeme' ili 'ne obaziri se' ili 'bit će dobro na kraju'... Sve ja znam. Zato i ne tražim savjete i komentare. Samo probajte razumjeti da se čovjek nakon što mu svi pokažu da nisu tu za njega i da je sada sam zapita 'pa k vragu jel' u meni probem!?'-u smislu moje ponašanje i to. ne stil i glazba kao što vječito bude.] Ma nemam ja taj talent za pisanje, nemam ono nešto što bi privuklo blogere da čitaju zainteresirano. Ne znam hoću li više pisati... ali znajte da neizmjerno cijenim savjete i sve. ...Samo želim neki unutarnji mir, po stoti put vec.

Ograničenost ljudskog uma je iscrpljujuća.


[ za mnoge od vas: ne komentirajte post. Pomogli ste i previše... znaju oni o kojima pričam a Ema posebno.] Oprostite što sam glupa.

I nakon nekog vremena - Već me prolazi ovo. Nemam ni suza ni živaca za njih više.
Svejedno je.





Vrijeme je za novu stranicu u životu. Sivi zidovi su obojeni u žuto. Turobni pogled je zamijenio osmijeh. Nervozu je zamijenila neobično lijepa opuštenost. Barem na neko vrijeme nokti neće biti izgriženi. Obavijena sam plaštom optimizma. Dugo se nisam ovako dobro osjećala. A znate što je najbolje od svega? To što nemam neki poseban razlog. Ja sam samo sretna što imam dom, krov nad glavom, obitelj, mogućnost obrazovanja, internet, a i ono najbitnije-zdrava sam. Postoje mnogi s teškim bolestima. Ja ne mogu ni zamisliti kako im je. Zahvalna sam. A zahvalna sam jer imam ono što mi treba. A kada imam ono što mi treba sam sretna. :)
Sada ću istaknuti nju. Osobu koja je velikim dijelom zaslužna za moj optimizam. Svojim lijepim riječima i pogledima na život mi je pomogla dosta. Iako sam znala i sama da će biti sve dobro, ponekad je to potrebno čuti od drugih, kao neki potporu. Ema draga, hvala ti. :* :) ( ali i svima drugima sam zahvalna naravno )
Bilo je bespotrebno hraniti se nekim iluzijama. Svjesna sam da iako je prijateljstvo jedna od ljudskih potreba, to ne ide na silu. Ako me oni ne žele prihvatiti (doduše nisu svi takvi, no većina), u redu je. Kome trebaju takvi u životu, uostalom? Meni sigurno ne. Bit će jednom dobro, da. To znam i sama. I čvrsto i dalje vjerujem u to. I to se neće promijeniti. Kada mi je Ema rekla da sam stvorena za optimista, to je dodatno podiglo moje raspoloženje. Lijepo je čuti to. Shvatila sam da sam dosada bila, pa moglo bi se i reći, neki pesimistični optimist. Ali shvatila sam da te pesimizam samo ukopava u neki očaj što može odvesti bilo gdje, a i u ono najgore. Možda zato što mnogi misle da je ono 'na kraju će biti dobro, samo ne prestaj vjerovati' isfurano i isforsirano i ne vjeruju u to, ni ne vide one sitnice u kojima se krije sreća. Ali nemojte prestati ponavljati tu rečenicu sebi i drugima, jer, ako dovoljno čvrsto vjerujete u to, i biti će tako :)
Nadam se da će dio ovog mog optimizma prijeći i na vas. A ako i ne prijeđe, dovoljno je zagrebati malo ispod površine nekih stvari. Pogledati duboko u svoju dušu, naći nešto što će vam izmamiti osmijeh na lice. Neka ne bude ništa veliko. Neka budu sitnice. Makar i samo zahvalni što imate mnogo toga što drugi nemaju. Uživajte, život nikoga ne čeka. Ostavite bolnu prošlost i sjećanja iza vas. Nastavite sa životom, jer vrijeme prebrzo prolazi da bismo živjeli u prošlosti. I nemojte pokušavati izbrisati prošlost, truditi se skroz ju zaboraviti. Ona je dio vas. Samo ju zakopajte negdje. I s osmijehom, samo dalje. Nije bitno kamo nova staza vodi. Isprobaj, ako ne ide, imaš i druge prilike. Samo ih iskoristi :) Živi za trenutak. Jer optimizam je i opstanak :)
Volim vas. Hvala vam na svemu. :*





Pitam se... Hoćete li ikada pogledati ispod površine? Hoćete li ikada vidjeti dalje od svoga nosa, dalje od mojih crnih hlača, marti/starki i neke nešminkerske majice? Dosad je to bilo podnošljivo jer sam se čak i mogla praviti da mi ne smeta. Uživala sam u fotografiji, glazbi i ostalome. Ali vječito sama. Svi kažu 'pusti ih da seru -.-', ali to njihovo 'sranje' postaje nepodnošljivo. Znam, znam. Nisu oni toga vrijedni, blabla... Naravno da nisu. Ali to ne znači da to mene neće pogoditi. I ne znači, jer me pogodilo. Da, imam virtualne prijatelje. Ponekad mi to dođe kao da imam zamišljene. Ne mogu pričati s njima, ne vidim ih, ne mogu ih ni zagrliti ni ništa... No, nadam se da ću ih jednom vidjeti. Ne, isključivo nadanje neće ništa promijeniti. Potrebno je vjerovati, a ja vjerujem. Vjerujem da će nakon ove kiše zablistati sunce. Vjerujem da će bijeli oblačići koji liče na ovčice, otjerati tmurne i sive oblake. I to je ono što me još drži na životu.

Naići će ta jedna osoba. I onda me gazite koliko hoćete, ali neće me biti briga.
Neću ni osjetiti. Samo ću se nasmiješiti. Jer će oni* oblačiči konačno biti tu.
Jer će me konačno netko upoznati. IZNUTRA. Jer ću biti sretna.
Jer će uz mene biti osoba koja će vidjeti dalje od mog stila i biti pravi prijatelj.

Samo za taj osjećaj.


Kvragu i sve. Ovaj osjećaj me pojeo.





-Imaš fejs?
-Ne.
-:O :O :O kako to?
-Gadi mi se.
-Zaš?!
-Dovoljno je otvoriti profil neke 12-ogodišnjakinje i shvatit ćeš.

Tako počinje razgovor s osobom s kojom se upoznajem. Taj čuveni 'fejs' je pokvario današnju djecu. Kvari cijeli svijet, ali budući da ste svi postali ovisnici, naravno da to nećete priznati. Možda se i varam, ali i dalje ćete ostati ovisnici. Da, više ni droga i alkohol nisu tolike ovisnosti poput interneta i fejsbuka. I ja sam stalno na internetu, ne poričem to. Ali ništa me nebi moglo iskvariti koliko ta stranica. Polugole slike, BoLlleeSsttAaAAnNN NNaAAChHhinnnNnNNN PiIiiSSaaAANjjJJJjaaAAAA (jebote kao razmažena djeca koje nisu naučili pisati -.-) i ostalo. Ne kažem da to nema i svojih dobrih strana. Tipa ako vam je to jedini kontakt s nekim osobama, ali mane 'fejsa' su daleko veće od te vrline, dakle sve dobre strane toga se pobiju tim lošima. Ja znam da ovim postom neću ništa postići, ali na kraju krajeva je ovo moja stranica gdje imam pravo pisati što hoću i neka svoja razmišljanja. A i internet nas je sve zatupio. Ne, ne izostavljam sebe, i mene je zatupio. Svjesna sam da ovo nisu vremena kao i prije kada si u ovim godinama mukotrpno radio, ali se onda barem nešto pošteno i naučilo. Nije bilo toga da se djeca ne mogu odvojiti od facebooka. Više su čitali knjige i ispunjavali slobodno vrijeme korisnim stvarima koje će ih naučiti nečemu dobrome, za razliku od ovoga danas. Blaženo to vrijeme. Generacije koje će slijediti... Možda njih čeka još i gore. Ne znam, ali znam samo da ja ostajem svoja bez obzira na okolinu i da ću se koliko toliko truditi da ne postanem ništa slično tome. Jer nisam jedna od 'attention whore' cura kao danas cure koje imaju i po 12, 13 godina. Što će vama pažnja silna? Imate je dovoljno i kod kuće, ako ne i previše. Polugole slike? Sramotite se samo time. Evo današnja slika cura s 'fejsa'- Slika: izbaci sise, napravi duckface (čitaj: facu ko patka. znate kak to danas ide, onak ih skupit retardirano.uglavnom), napiše na sliku 'priđi miii, priiiđi mi, nisam više klinka ;)' ili neki sličan «dubokoumni» tekst. A ima i dečkiju koji se također kurče, ali tu su cure puno gore. Ono što ja želim reći je da bez obzira imali facebook ili ne, ostanite svoji. Ne dajte da vas povuku u to 'facebook slut društvo'. Možda generacija i je otišla, da ne kažem, u kurac, ali ja se uvijek nadam da se možda jednom nešto promijeni. Možda i ne. Tko bi znao. Ali zato ja ostajem svoja. Zajebem taj FENS(y)buk i budem svoju djecu naučila da je bolje i govna kupit nego se navuć na takve stvari. :)

Please be my friend on the Facebook
Click accept, I’ll add your name to my list
You need me to be your friend on the Facebook
If you refuse, I’ll forget that you exist
Help me feel alive
Be friend five hundred and five.
Oh -.-





Zahvaljujem za podršku svima. Nije kao da sam sve riješila i to, nego sam pročitala jedan citat zbog kojeg sam promijenila mišljenje o svemu tome. možda vama i nije nešto, ali meni je otvorilo oči za puno stvari u životu.

«Being happy doesn't mean everything is perfect.It means you have decided to look beyond the imperfections.»

(ne vrijedi za svaku situaciju, ali globalno gledano vrijedi.)

Žalosno je što se danas ljudi drže toga da si manje vrijedan ako niste isti. i sada. jel nije smiješno? Pa svi smo različiti. Jesam li loša osoba ako nismo isti po vanjskome izgledu? ma. sve je to balkan.seljaci.


His brain is full of dirt,
That's why the guy's a jerk.






Nije bitno.

And there's always another point of view
A better way to do the things we do
And how can you know me,and I know you,if nothing is true?

Da, iskoristila si me dok je bilo potrebno. Odbacila me kao krpu, a ja ti se opet petljam u život.
To valjda one uspomene izviru iz mene pa sam glupa. I opet me lažu. I opet su dvolični.


Looks like you're two-faced like the rest.

Neda mi se pakirat činjenice u neke izokrenute metaforične polurečenice. Ne ide mi to.
Nastavi mirno jesti kikiriki, a ja ću i dalje glumit da je u redu. Krenit ću kući i uz slušalicama u ušima padat će polako suze.
Laješ po tom društvu, a već si dio njih. Živim u okolini gdje nasjednem na ona tužna lica pa glumim psihijatra dok me ne iskoriste za svoje emocionalno socijalne potrebe pa me ostave.
Ionako sam naivna. I ne, neću ti istrest sve u facu. Priča će opet krenuti u krug. Isplakat ću se pa shvatit da sam glupa. već mi je zlo od tih sranja.

Zauzet ću stav. Odjebat ću vas sve. Nećeš me zgazit opet kao malog kukca. Sad će mali kukac tebe nadmašit.

But it's different now
It's morning
And I can't face your smile

Jebemti, ne znam napisat ni rečenicu kak spada.

Spavat ću i poštedit vas muke.





Hm,nešto me uhvatilo da pišem o tom.o tome kako je svaka minuta dragocjena.kako nekad prolazim ulicama..I pogledam na sat..Vrijeme..tako brzo prošlo.okreneš se, i već je prošlo pola dana.pitam se uvijek jesam li dobro to vrijeme iskoristila.shvatila sam nešto..nije dobro uvijek se tako preispitivat jel nešto dobro radimo ili jesmo li pametno iskoristili vrijeme,i slično...treba se samo prepustit.i živjet iz dana u dan.ako nam je već toliko toga u ovom svijetu grozno,stvoriti svoi svijet.nešto svoje.mašta.snovi.radiš što voliš.umjetnost.sviranje.pjevanje.slikanje.što god..samo ono što voliš.što te ispunjava.i ne dai se smesti.nekako svi smo rađe u svom svijetu,bez obzira na činjenicu da smo svi povezani ovim velikim svijetom.ali kažu da je život lijep kad se živjeti zna .i mogu vam reć da se slažem.istina je.samo treba znati živjet.ne kao ja tražit smisao života.[nema mi smisla zašto smo stvoreni ak ćemo istom brzinom kojom smo stvoreni,nestat.uglavnom...].bolje je neke stvari samo pustit.samo pustit.da prođu.da odu.samo tratiš život ako se zamaraš za sitnice.dobro znam da je sitnica iako predstavlja nešto malo,širok pojam.dok je za nekog nešto sitnica,za druge je puno više.al ja mislim na one baš sitno sitne sitnice.ma..ovo vjerojatno ništa nema smisla al ajde :) .trudit ću se bit sretnija.ne znam kad će mi bit zadnji trenutci.inače ja sam skoro uvijek nasmijana , samo što se tako baš ne osjećam.ali u redu.trudit ću se.imam priliku bit sretna pa ju budem i iskoristila.a i ak ne na naibolji način...znam da sve će jednom proći.ali da prije nego sve prođe još mnogo mnogo puta ću i ja bit onako baš pravo i istinski sretna :) .svemu će jednom doć kraj.svi ćemo jednom zaklopiti oči i jednostavno otići.zauvijek.*.tj samo tijelo.ne i duša :) .zato je važno smijat se.puno.puno.iskoristit vrijeme.dragocjeno je.brzo prolazi.ne vrijedi žalit za prošlošću.živi u sadašnjosti.kreći dalje.kažu da poslie kiše dolazi sunce.duga.i dolazi.ali sami krojimo sreću.samo smo za nju odgovorni.i za to koliko će je bit.mnogi to ne shvaćaju.i da..kad vam se jedna vrata zatvore,druga se UVIJEK otvore.stoga ne gledaj u zatvorena vrata.iznova ti se pruža prilika.samo ju moraš vidjet.zavirit unutra.i naći ćeš ju :).

I otvarajuć sklapam oči
nekog novog sunca
taknut razbuktalom moći

[.ovo nisam ja napisala.i nema veze s postom.ali sam silno htjela tai dio objavit =) ]
.P.S.
.iskreno se nadam da se moja najdraža Fantica<3,girl of decadence i *Dreamer budu vratile.
.njima naiveći pozdrav.(:

zbogom *

murderscene - xx

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv